Things which never happened

Božićni praznici su počeli bez imalo onog pravog Božićnog ugođaja. Snijega ni na pomolu, temperatura potpuno proljetna, a i okoliš nije puno drugačiji od onoga u proljeće. Ove godine neće biti dobar Božić. Osjeća se u zraku. Božićno vrijeme mi je uvijek bilo omiljeno razdoblje godine. Razdoblje u kojem bi svi trebali stati, zaustaviti se i zapitati što rade sa svojim životom, gdje griješe, gdje se mogu popraviti. Božić je za mene bio period opraštanja i nade. Ove godine nije tako. Muči me to sve sa Markom. Očito moji osjećaji prema Danielu nisu nimalo sigurni kad me ovako nešto može poljuljati. Marku je ovo samo možda neka vrst zabave, ali meni nije. Za mene je ovo sad postalo ozbiljno. Već sam razmišljala o prekidu sa Danielom zbog Marka. Znam da je to suludo, ali ne znam kako postupiti. Zašto ga jednostavno ne mogu ignorirati? Skoro kad god neki tip pokaže malo interesa za mene, sva se ufuram u to potpuno i jednostavno razmišljam o ostvarivanju veze. Aj ok ako se radi o Elvisu jer tu se stvarno trebam zamisliti i dobro preispitati svoje osjećaje, ali sad i Marko... Ma ne kužim se uopće.
Znam samo da moram što prije rezimirati svoje osjećaje jer se bliži moj susret s Danielom. Tada ćemo morati sve riješiti. Ne znam kako će to sve završiti. Mogu čak reći da me strah budućeg razvoja situacije.

Tamo sam bila već oko 18 sati. Ušavši unutra, bacila sam lagani pogled preko prostorije. Nisam uspjela skužiti ni jednog od njih, pa sam sjela za šank i naručila kakao. Dok sam tako sjedila, prišlo mi je par ljudi koji su išli sa mnom u osnovnoj u razred. Nisam ih vidjela mjesecima i baš sam se dobro osjećala kad sam ih vidjela i porazgovarala s njima. U jednom trenutku za šankom mi se pridružio stariji čovjek, kojih 40-ak godina. Prvo je buljio u mene koju minutu – dvije, a onda mi se obratio: „Podsjećaš me na jednu gospođu, ali se ne mogu sjetiti na koju...“, ja sam ga zbunjeno i prilično uplašeno pogledala, a on je samo nastavio buljiti. U tom trenutku sam uhvatila mobitel i počela brzo tipkati poruku Marku. Htjela sam mu napisati da odmah dođe, da me gnjavi neki tip, ali me iznenadila nečija ruka na ramenu. Brecnula sam se i naglo se okrenula. Ne mogu opisati koje olakšanje sam osjetila kad sam ugledala Markovo lice. Bila sam presretna. Pozvao me da sjednemo za stol. Ubrzo nakon toga došao je i Branko koji je bio već podosta pripit. Oni su naručili pivo, a ja votku. Iako sam znala da nakon pića idemo na trening nije mi se pio kakao. Htjela sam nešto alkoholno. Onak, da se malo opustim. Jedna votka se pretvorila u dvije, dvije u tri, a treća u pivo. Nakon toga, moram priznati, više i nisam bila baš u formi za trening, a Branko pogotovo. Ležao je na mom ramenu, ne znajući za sebe. S druge strane je sjedio Marko. Nagovarao me da mu pokažem tetovažu. Nisam htjela i zezala sam ga da kao znam ja što on hoće i te fore. On je uzvratio da bi ju pogledao kao umjetnik. Bio je uporan, ali je, nakon što sam ga ja zezala da on to želi pogledati iz užitka, uzvratio: „Ti si za mene osam godina zatvora!“. Samo sam se nasmiješila jer nisam znala kako da reagiram. U kafić je ušao Nikola, pozdravio nas, sjeo za stol i naručio Barun.
Kasnije mi se Marko počeo nabacivati, ali sam ja svaki put uzvraćala njegovim riječima za osam godina zatvora. Na to mi se on približio uhu i prošaptao: „Za neke ljude se isplati riskirati i osam godina zatvora!...“. Tada stvarno nisam znala što da kažem. Bilo mi je neugodno. Nakon nekoliko trenutaka, nastavio je. „...ali kao prvo, ti si s Novkovićem, kao drugo, reći ćeš da sam prestar za tebe, a kao treće, preružan sam za tebe...“. Bilo mi je grozno kad je to rekao, pa sam ga počela oraspoloživati. Šalila sam se da ne poznajem nikakvog Novkovića i da nebi bilo loše da budemo zajedno.
Na moju žalost (ili sreću... hm..) on je to sve ozbiljno shvatio.
Morali smo krenuti na trening. Branko se jedva vukao. Kad smo došli na trening, trener je bio prilično ljut. Koncentracija nam je bila na minimumu. Čak i „hladnom Marku“ nije bilo jednostavno izvesti sve bez pogreške. Nakon treninga Marko mi je rekao da moramo porazgovarati. U busu me isprepadao zbog svega što sam rekla dok smo bili u Škorpionu. Ja sam se cijelo vrijeme zezala na račun toga, a on je sve ozbiljno shvatio. Priznao mi je da je zaljubljen u mene i da želi biti sa mnom. Grozno sam se osjećala. Ne znam uopće zašto to radim, mislim, zazam se tak na račun ljubavi. To drugi ljudi preozbiljno shvaćaju. Ne kažem da su oni krivi što ne shvate, ali ne mogu reći ni da se ja osjećam potpuno krivom jer se zezam na tu foru.
No, sve u svemu, je ipak završilo nekak ok. Sveli smo razgovor na šalu i pravili se kao da se ništa nije dogodilo.Znala sam da su on i Daniel frendovi i da vrlo vjerojatno razgovaraju o curama. Daniel je tako lako mogao saznati da sam zapravo ja bila ta koja je započela sve to s Markom. U jednom trenutku bilo mi je svejedno, a opet u drugom i mi je bilo neopisivo jako stalo. Na tren sam htjela zaboraviti Daniela i biti s Markom, a opet mi je bilo stalo do Daniela. Nebih mu to mogla, pa čak niti htjela učiniti. Ne znam, ponekad mi ga je stvarno dosta, njegovih pitanja i pesimizma, ali s druge strane, imali smo mi i lijepih trenutaka. Nikada neću zaboraviti onu noć kad smo se prvi put poljubili. Nisam romantičar, ali ta večer mi je bila stvarno posebna. Dok smo se zezali i smijali, dok smo gledali zvijezde...
Daniel ima posebno mjesto u mome srcu. Iako je prošlo samo mjesec dana od kada sam ga upoznala već je zauzeo to posebno mjesto.
A Marko? Gdje je tu Marko? Tip s treninga, poznanik iz busa ili ipak nešto više? U svakom slučaju Danielov frend – frend koji Danielu može reći sve o razgovoru u Škorpionu. Ne... Nebi mi to učinio... Ipak... nada umire poslijednja... Neee? ;)

Ostala sam kod kuće. Valjda je to najbolja odluka. Ne znam kako da mami kažem za neopravdane sate i za komad iz engleskog.
Ujutro sam oko pola 9 već bila na kolodvoru. Ne idem inače vlakom, ali nisam imala kako jer nije bilo busa, pa me stari odvezao na vlak. Još iz auta sam uočila Marka kako stoji u čekaoni ispred vrata. Ušla sam unutra, a on me sa smiješkom pozdravio. Stvarno mi se on čini zakon. Onak, totalno je opušten i skuliran, ništa ga ne može dirnuti. Ako ga nije dirnulo što mu se djevojka udala za drugoga dok su oni još bili u vezi onda je stvarno hladan kao led. Pošto je bilo jutro nisam baš bila raspoložena za nekakav razgovor već sam cijelim putem napola spavala. Na treningu nije bilo ništa posebno pa mi je bilo neopisivo krivo što nisam otišla u Zagreb. Čak iako sam zabrinuta zbog onoga što mi je Marko rekao (da je moguće da Daniela zateknem sa ženskom u Zg), svejedno mi je žao što nisam otišla. Stvarno mi nedostaje on, iako se svađamo i puno toga mi smeta kod njega, nedostaje mi.
Na povratku kući sam, kao i obično, razgovarala s Markom koji je uvijek bio raspoložen za razgovor sa mnom. Zakon mi je to što se, onak, ful kužimo. Možemo razgovarati o svemu. Imamo mnoštvo zajedničkih tema i interesa tako da nikada nije dosadno.
Pokušala sam razgovor usmjeriti u drugom smjeru. Pokušala sam doznati bilo kakve informacije o Danielu, ali potpuno indirektno. On me, naravno, kao i obično, prokužio i bio je ustrajan u tome da mi ništa ne kaže. To me maksimalno iživciralo. Ne znam zašto mu je toliki bed reći mi s kojim ženskama je on bio, kak se ponaša u gradu ili bilo koju drugu informaciju koja bi bila od pomoći. I onako ja Danielu ne bih rekla da sam došla do tih informacija, a pogotovo da mi je Marko nešto rekao. To bi prouzrokovalo big svađu između njih. Mislim, vjerojatno...

Večeras me mama nije čekala na stanici. Morala sam ići pješice po onom mraku. Svaki korak je bio težak, a svaki zvuk neopisivo glasan... bojala sam se, bojala sam se same sebe...
Bacila sam se na krevet i glasno zaplakala. Elvis me sad mrzi, u Zagreb nisam otišla... pregadno se osjećam. Treba mi netko, netko da me sasluša, da me razumije, da mi može pomoći. Postoji li takva osoba? Ne vjerujem... moram si pomoći sama, ili se jednostavno prepustiti svemu da me ponese...

Sutra idem na trening u drugu dvoranu. Moramo napraviti generalnu probu, pa nam zato treba veća dvorana, valjda. Dogovorila sam se sa Markom, Nikolom i Brankom da se nađemo u Škorpionu. To je kafić na putu prema toj dvorani.

Petak. Opet engleski. Profesor je ušao u razred. Nije me niti pogledao. Imao je debele plave podočnjake i oči su mu bile crvene. Dečki su ga odmah počeli zafrkavati da što je radio cijelu noć i slično, ali on je samo šutke upisao sat. U slijedećem trenutku me prozvao. Zbunjeno sam ga gledala dok je govorio da dođem odgovarati. Ne mogu vjerovati da će mi to stvarno učiniti. Pa ja uopće nemam pojma gradivo. Ne znam čak ni naslove. Gotova sam. Upisao mi je jedinicu. I dok sam išla na mjesto dodao je da imam i četiri neopravdana sata od jučer. Pogled koji sam mu uputila bio je pun prezira, ali on je to potpuno ignorirao, te nam najavio test za slijedeći tjedan. Još bolje! Što mi se događa?!?
Ponadala sam se da ću se moći malo ispuhati večeras na treningu i barem na trenutak zaboraviti na sve događaje od proteklih tjedan dana, ali nas je trener dočekao sam nevjerojatnom viješću. Rekao je da sutra i prekosutra imamo trening. NEEEE!!! Ja sutra trebam ići u Zagreb. Čak sam već kupila i kartu. Ova dva treninga su jako važna jer ćemo na njima osmisliti kako će to sve izgledati. Mislim da ću ipak ići u Zagreb. Daniel mi je sada važniji od svega. Moram se malo srediti i zaboraviti na Elvisa.
U busu sam pokušala s Markom riješiti što je bolje, Zagreb ili trening. Rekla sam mu da sam s Danielom, a on me iznenadio i uplašio zanimljivim savjetom. Rekao je da bolje idem na trening jer ono što ima u Zagrebu mogu naći i ovdje, a i kako ću se osjećati ako ja odem u Zagreb i nađem Daniela s drugom ženskom. To me navelo na razmišljanje. Marko je Danielov prijatelj i ako mi je on to rekao moguće je da Daniel ima drugu žensku u Zg. Također mi je rekao da je Daniel trenirao, 2-3 godine, a ne nikako 11 godina kako mi je rekao. Bila sam užasno bijesna, te sam Danielu odmah čim sam došla kući napisala mail.
Opet razmišljanje cijelu noć...

Okrenula sam se.
„Što je tebi?“, Ana me izbezumljeno gledala. „Kako možeš samo tako otići s nastave?“
„Ma nije mi dobro.“
„Da, baš!“
„A odakle ti ovdje?“
„Elvis me poslao da te nađem.“
„Elvis? Elvis te poslao? Što ti je rekao?“, nisam mogla vjerovati.
„Pa, zapravo, ne znam, ... samo je došao u razred dok smo imali engleski i pitao jel' ti nisi bila na nastavi. Onda me zvao van i rekao da te pokušam naći.“
„Samo to?“
„Da. Trebao mi je nešto drugo reći?“
„Ma ne, nikako.“, uplašeno sam odgovorila.
„Imam osjećaj da mi nešto tajiš. Zašto te on zvao da ostaneš nakon nastave?“
„Pa ne tajim ti ništa! Koji ti je vrag?! Ajd nemoj me još i ti sad gnjavit molim te.“
„Znači ipak postoji nešto što mi nisi rekla?“
„Ma naravno da ne postoji. Elvis me gnjavio zbog nekakve ispričnice još sa početka godine. Kaže da nešto kao nije uredu s njom i da će mi zvati staru. Što ja znam...“, mrzim lagati Ani, ali sad sam to stvarno morala. Nisam joj mogla reći istinu. Nije da nemam povjerenja u nju. Imam, ali ovo je bilo previše osobno. Ovog me bilo sram.
„Pa nisi morala zato pobjeći iz škole!“, luđački je uzviknula.
„Ma hajde, ok je, opravdat će mi Elvis to.“
„Aha, da, kako da ne. Hajde ideš sad nazad u školu. Ako požurimo stići ćemo na zadnji sat matike.“
„Yeah right! Baš mi se bude na matici sad. Ja ostajem ovdje, a onda idem na bus.“
„Da ostanem s tobom?“, Ana je sad već bila jako zabrinuta.
„Ne treba, hvala. Samo se nemoj ništa brinuti. Sve će biti ok. Hajde sad.“
„Sigurno?“
„Ma naravno. Pa nisam mala beba.“
Sad me već sa smiješkom pogledala.
„Dobro, ali pazi na sebe.“
„Ajd uživaj!“
„Bok!“
Ana je otišla, a ubrzo sam i ja krenula na bus. Već sam bila blizu kolodvora kad sam osjetila stisak oko ruke. Brzo sam se okrenula i osjetila sam topao poljubac na usnama. Bio je to Elvis. Izbezumljeno sam se odmaknula i pobjegla u autobus. Nisam mogla vjerovati. Poljubio me nasred ulice, riskirao je gubitak posla. Može samo tako izgubiti posao, uništiti si cijeli život. Nadam se da nas nije nitko vidio. Tu noć nisam mogla zaspati. Razmišljala sam samo o Elvisu. Znam da je ovo kao ostvarenje svih mojih snova, a ja sada bježim od njih. Stvarno nisam imala pojma da bi to moglo ići tako daleko. Sad se previše bojim da bih se upustila u nešto s njim. Ne znam,...

Tek sada sam u potpunosti uvjerena u istinitost one uzrečice (ili što već): „...Vrijeme je prebrzo za one koji se boje...“ jer se nisam ni okrenula, a već je došao četvrtak i sat engleskog. Mislim da će mi pozliti. Vidjela sam ga nekoliko puta na hodniku, ali sam vješto izbjegla susrete tako da mislim da me nije ni bio skužio. Ali sad, sad ne mogu izbjeći susret. Možda da padnem u nesvijest? Ne, ne, nikako, to je samo bježanje od problema. Moram se naučiti suočavati s problemima.
Evo ga. Kraj, ovo je kraj moga života. Elvis je ušao u razred i uputio mi diskretan pogled. Osjetila sam da mi krv navire u obraze. Ana me samo pogledala i nasmijala se. Čak sam u jednom trenutku pomislila da sve zna, da me potpuno raskrinkala. Imala sam osjećaj da cijeli razred sve zna. Produžio je do svog stola, sjeo, otvorio imenik i upisao sat. Ponašao se potpuno normalno tako da je crvenilo sa obraza polagano nestajalo. Shvatila sam da se nemam razloga brinuti i da je on već zaboravio na događaje od subote, a onaj pogled sam protumačila kao slučajnost. Nije me niti jednom prozvao pod satom ili na bilo koji način izdvojio iz grupe. Tek što sam se ponadala da će sve biti ok, zvonilo je, a profesor mi je rekao da pričekam da mora razgovarati sa mnom. Ne!!!!
„Zašto me izbjegavaš?“, bilo je prvo što je izustio.
„Ne izbjegavam Vas!“
„Da, izbjegavaš. I ne moraš mi se obraćati sa „Vi“, ne kad smo nasamo.“
„Da, obraćat ću VAM se sa „VI“.“
„Ne mijenjaj temu. Zašto me izbjegavaš?“, bio je uporan.
„Ne znam... Mislim da je ono u subotu bila pogreška, trenutak slabosti. Trebali bi to zaboraviti.“
„Ne! Molim te, nemoj mi to učiniti. Znam da si uživala, znam da nešto osjećaš prema meni. Zašto bi me inače čekala i slijedila nakon škole?“
„Slijedila sam Vas samo jednom, a nisam Vas čekala ispred škole već trening.“
„Da, naravno. Zašto si ne želiš priznati? Ti me želiš, ja te želim, a ipak ne želiš da budemo zajedno. Zašto?“
„K vragu, profesor ste mi! Imate 35 godina! Oženjeni ste! I još milijun razloga...“
„Daj prestani s tim „Vi“ tako imam dojam kao da sam stari djed. To što sam ti profesor ne bi ti trebalo smetati jer meni ne smeta, a ja riskiram svoj posao, a ti ništa. Oženjen? Još malo pa više neću biti i to samo zbog tebe. Ne znam koliko sam ju samo puta nazvao tvojim imenom... Molim te, ne ostavljaj me!“
„Prestanite Vi! Ne želim uopće ulaziti u nikakve rasprave. Samo me želite iskoristiti iz ne znam kojeg razloga. Očito djelujem kao laka meta.“
„NE! Ne mislim to! Stvarno mi je stalo do tebe. Ne smijem te izgubiti!“
„Kako možete samo reći tako nešto? Pa niste me nikada niti imali! Bemti! Dosta mi je! Doviđenja!“
„Stani!“, pokušao me uhvatiti za ruku, ali sam bila brža i istrčala sam iz razreda.
Nisam više mogla ostati u školi, pa sam otišla u Hell. Bilo mi je tako teško, ali nisam mogla plakati. Kao da me nešto unutra sprječavalo, ne znam... jednostavno.. osjećala sam neopisivu bol u sebi, ali niti jedna suza nije potekla.
Osjetila sam nečiju ruku na ramenu....

Oko 16 h pozvonila sam na profesorova vrata. Osjećala sam se nekako čudno, zapravo dobro, odlično. Nikad nisam bila ovako blizu njegovoj kući. Inače je to bilo promatranje sa minimalne udaljenosti 20-ak metara i više. Ana i ja bi se sakrile iza stare kuće na početku njegove ulice. Ali sad sam bila na vratima, koja mi je otvorio nasmiješeni profesor u super uskoj crnoj majici i hlačama. Zapuhnuo me prekrasan miris parfema u kojem sam inače uživala u učionici ne znajući uopće da je njegov.
„Hajde! Uđi! Što čekaš?“, veselo je prozborio i pokazao mi rukom da uđem.
Nakon što sam ga dobro odmjerila ušla sam unutra. Cijela kuća je odisala nekakvom posebnom svježinom i elegancijom. Svaki dio pokućstva je svršeno dobro pristajao sa ostalima i osjećala se neopisiva prozračnost.
Zatvorio je vrata i uveo me u dnevni boravak. Pogledala sam naokolo i primijetila da kuća ni najmanje ne djeluje kao da živi sa ženom. Nigdje nije bilo niti jednog traga ženske ruke. Iako nije bio nered u kući i vladao je potpuni sklad, moglo se vidjeti da je sve sam uređivao jer je bilo popuno u njegovom stilu.
Smjestila sam se u ugodnom naslonjaču na kojem se još uvijek osjećao trag njegova parfema.
„Hoćeš sok?“, sa smiješkom me upitao.
„Ma ne, hvala. Neću ništa.“
„Kavu, cappucino, kolače ili možda sladoled?“
„Ne.“, odvratila sam također sa smiješkom.
Bilo mi je ful čudno što ima sve to u kući običnim danom, ali ipak sam to prihvatila kao nešto normalno.
„Hoćemo mi riješiti to računalo?“, upitala sam ga jer sam se već počela lagano osjećati napeto zbog cijele te atmosfere.
„Ma kakvo računalo? Pa oboje znamo zašto sam te pozvao kući?“, pogledao me svojim samouvjerenim smeđim očima.
„Da, zbog toga da Vam instaliram Windowse.“, pomalo uplašeno sam odgovorila.
Samo se nasmiješio, onako zavodnički i pokušao mi se približiti.
Panično sam nastavila: „Uostalom, gdje Vam je žena?“
Sad se glasno nasmijao i dotaknuo mi obraz.
Slijedeće čega se sjećam bio je njegov poljubac na mojim usnama. Krv mi je prostrujala cijelim tijelom i osjećala sam kako mi se obrazi žare. Zastao je i duboko se zagledao u moje oči, kao da mi želi nešto reći, ali ipak postoji nešto što ga u tome sprječava. Prolazili su me trnci dok me strastveno ljubio i prolazio mi rukom kroz kosu.
„Ne!“, uzviknula sam tako glasno da me pola susjedstva moglo čuti. „Ne smijemo to učiniti! Znaš da to nije uredu ni prema tvojoj ženi, a uostalom i zakonom je zabranjeno i to na više načina.“
„Ne shvaćam te. Zašto se ti brineš za moju ženu? A u ostalom uskoro mi više i neće biti žena. Ako ja mogu riskirati posao i cijeli svoj život zbog tebe, što onda tebe muči?“
Lagano sam ga odgurnula i izmigoljila se iz njegova zagrljaja. Bilo me je strah. Što će se dogoditi sutra, prekosutra, kasnije na satu engleskog? Kako ću ga ikada ponovno pogledati u oči?
„Smiri se.“, tiho je prošaptao. „Znam da se bojiš, ali sve će biti uredu.“
„Bit' će uredu ako prekinemo s ovim i ako se nikada više ne vidimo“
Poluglasno se nasmijao. „Ti znaš da je ne moguće da se više nikada ne vidimo. Vidjet ćemo se svaki dan u školi. Svaki dan kada te vidim poželjet ću da te imam u svom zagrljaju.“
„Profesore!“, uzviknula sam. „Moram ići. Doviđenja!“
Samo me zbunjeno pogledao i nije stigao ništa ni reći, a ja sam već bila vani. Izbezumljeno sam trčala na bus, a ljudi su me samo u čudu pogledavali. Bilo mi je svejedno. Bilo mi je svejedno čak da su me gledali svi ljudi ovoga svijeta, čak da me gledao i Daniel znajući što se dogodilo.... bilo mi je potpuno svejedno... Zanimalo me jedino što Elvis sada misli. Ima li podrugljivi osmjeh na licu, misleći „Uspio sam!“, ili ima potišteni pogled misleći „Izgubio sam ju!“... Izgubio, a imao me samo na tren... da mi je samo znati što sada misli i osjeća... sve bi bilo jasno....
Sva uspuhana sjela sam u bus koji je odmah krenuo.

Došavši kući zavalila sam se u krevet. Majka je došla u sobu i ispitivala me jesam li napravila to što sam trebala, a ja sam joj jedva se suzdržavajući da ne zaplačem odgovorila da jesam. Jesam li? Možda sam ipak znala koje su njegove namjere. Možda sam se potajno nadala da će on to učiniti. Ne znam... ali sada kada je to učinio... osjećala sam se jadno...
Sestra me satima gnjavila da joj ispričam što se dogodilo, ali sam ostala ustrajna u namjeri da to prešutim. Bila je uvjerena da me nešto muči, ali sam ju uvjerila da sam ubedirana zbog Daniela i da jedva čekam da odem u Zagreb kod njega.

Došao je i petak. Uopće nisam imala želju vidjeti Daniela. Ne znam... iako cijeli tjedan šizim za njim danas, danas, ga ne želim vidjeti.
Shvatila sam da moram nešto sama poduzeti što se tiče Elvisa ako ne želim pasti engleski. Nakon sata prišla sam profesoru i upitala ga što je s onim Windowsima.
„Pa, čekaju još uvijek tebe da ih popraviš!“, nasmješio se.
„Hm... mislila sam ovaj vikend... ionako nemam što raditi kod kuće pa sam mislila da dođem i sredim to.“
„Da, dobro. Baš sam te mislio pitati. Trebalo mi je računalo, a nisam to znao sam riješiti. Znaš gdje mi je kuća?“
„Znam!“, uskliknula sam hitro i tek tad shvatila svoju pogrešku. Nisam to trebala reći. Istina je, znam gdje mu je kuća, pa provodila sam često vrijeme nakon treninga tamo u nadi da ću ga vidjeti, ali što će on sad misliti. Odakle ja znam gdje mu je kuća?
„Znaš? Kako to?“
„Hm.. Ma bila sam kod Željka jednom, pa mi je on rekao!“, dosjetila sam se hitro.
„Ok. Ti samo svrati kad stigneš.“
„Dobro. Doviđenja!“
„Bok!“
Rekao mi je „Bok!“. Ne mogu vjerovati.
Ipak sam se navečer dovukla do grada. Dogovorili smo se oko pola 8 navečer u Hellu. Oko pola 7 sam mu poslala poruku da mi javi kad dođe u Hell, pa da ću ja doći jer sam sad kod frendice. Poruka mu nije stizala. Zvala sam ga ne znam ni sama koliko puta, ali se svaki put javljala sekretarica. To je moglo značiti samo jedno – on je u Hellu. Nije mi se dalo ići tamo. Nisam ga uopće imala želju vidjeti, ali sam mu svejedno poslala poruku. Samo iz razloga da nemam grižnju svjesti. Poruka mu, naravno, ili da kažem na sreću, nije stigla.
Oko 22 sata, tek što sam ušla u bus. Stigla su mi dva izvješće da su poruke isporučene. Pola minute i stiže mi poruka: „Čekao sam te od 7 u Hellu.“. Osjećala sam se najjadnije na svjetu. Tako mi ga je bilo žao. Nazvala sam ga i taj razgovor me još više ubedirao. Rekao je da je ovaj vikend došao samo zbog mene, a da je nisam mogla doći do Hella. Već mi postaje biti dosta ove veze.

Dogovorili smo se naći sutra. Potpuno sam zaboravila na dogovor s prof. Elvisom koji nikako ne smijem propustiti. Ipak, to je previše riskantno za moju ocjenu iz engleskog.
Nakon što sam javila Danielu da se ne mogu naći s njim, bio je uvrijeđen i rekao je da neće niti dolaziti slijedeći vikend ovdje. Bila sam ukomirana maksimalno, pa sam se dogovorila sa sestrom da odem ja kod njega u Zagreb. Ona studira tamo, također, pa ću biti kod nje.

Ponedjeljak ujutro me vratio na zemlju. Opet ispitivanja testovi i druge gluposti koje škola donosi, a moje misli su u Zagrebu. Nisam mogla prestati misliti na one njegove oči pune mjesečine, na njegove meke, tople usne na svojima.
Treći sat. Test iz fizike. Ne zanima me. Šesti sat. Pita povijest. Što? To bi me trebalo zanimati?
Tako je izgledao cijeli tjedan. Nisam čak ni čekala Elvisam pred školom. Jednostavno mi se nije dalo. Odlazila sam na trening odmah poslije škole. Čini mi se da je on to primjetio jer se nekako čudno ponaša.
U srijedu sam otišla na trening, ali smo se Ana i ja dogovorile da ćemo se tetovirati. Ona je otišla kući po igle i crni tuš. Zavukle smo se u svlačionicu i započele. Uletjele su Maja i Sanja i izbezumljeno nas pogledale.
„Jeste vi normalne?“, povikala je Sanja i sjela na klupu do Ane.
„Pa da, šta ima veze?“, uzvratila sam.
„Kad će vam se to skinut?“, približila se Maja i izbliza pogledala moju već skoro gotovu tetovažu pentagrama na desnoj strani u dnu trbuha.
„Ako uspije – nikad!“, sa smješkom sam joj odgovorila.
„Čovječe!“, rekla je Maja i smjestila se na klupu do Sanje.
Završila sam tetovažu te se obukla i, naravno, otišla na sendvič sa Sanjom. To mi je sad postao nekakav oblik rituala.
U četvrtak smo pisali test iz engleskog i Elvis me uhvatio da prepisujem od Ane. Iako svaki put prepisujem na testu, nikada mi ništa nije rekao, ali sad, sad se nešto promjenilo. Sad je spustio ocjenu i meni i Ani iz testa, tako da sam dobila 2. Nakon što sam rekla Ani da je to vjerojatno jer ga više ne čekamo ispred škole, ona je samo stresla glavom tako da su joj šiške potpuno prekrile oči i nije odgovorila.

Daniel je došao po mene oko pola 9 navečer. Izgledao je fantastično. Ni u jednom trenutku nisam požalila što sam prihvatila poziv, zapravo potpuno suprotno. Frizura je bila ala Elvis, crna motoristička kožna jakna, uske crne hlače i marte. E to je bilo ono „kao Elvis“. Sad se već moglo razmišljati o nekakvoj vezi.
Prvo smo otišli u onaj isti park od sinoć. Razgovarali smo i raspravljali o tome što će biti od ovoga između nas. Nismo ništa uspjeli riješiti, pa nas je odvezao u jedan drugi park koji je bio poznat po tome da se u njemu parovi „druže“. Sad mi je već sve bilo jasno. Pretpostavila sam što on hoće, ali mi nije bilo jasno zašto ništa ne poduzima. Čak niti verbalno. On je bio uporan u tome da ja kažem što hoću od svega ovog.
„Ok! Hoću biti s tobom!“, izprovocirano sam uzviknula.
On me iznenađeno pogledao, a oči su mu se sjajile obasjane mjesečinom.
„Stvarno?“
„Da! Ok. Rekla sam ti. Sad ti reci što bi ti htio od svega ovoga?“
„Moram još razmisliti. Reći ću ti kasnije.“
„Nisi fora!“
„Znam. Idemo sad u Hell.“
Sad me još više zbunio. Čak ni nakon što sam mu rekla da bi htjela biti s njim, on ništa nije učinio. Možda sam stvarno krivo procijenila situaciju.
Došli smo u Hell i nakon što se on ispozdravljao sa svim frendovima rekao je da idemo do Estrada. To je kafić ublizini ovoga, ali je puno mirnija atmosfera.
Nakon što smo se smjestili, oboje smo naručili kavu.
Razgovarali smo o magiji jer njega zanima zašto sam ja toliko zainteresirana za magiju i sve što je povezano s njom. Tek što sam mu počela pričati neka svoja „magijska iskustva“ u kafić su ušli Sandi, Danielov prijatelj, i njegova ženska tako da smo tu temu ostavili za kasnije, ili za nikada da se mene pita jer, koliko sam primjetila i koliko mi je Daniel sam rekao, on je totalno ufuran u Boga i Crkvu.
Oko 1 sat poslije ponoći rekla sam Danielu da me odveze kući.
Odvezao me do početka moje ulice i tamo smo sjedili u autu i pričali. Daniel mi je priznao puno stvari o sebi, o svojim roditeljima i svojem odnosu s njima. Nisam mogla vjerovati da mi se htio toliko povjeriti.
Izašli smo van iz auta i promatrali zvijezde. Nebo je bilo neobično vedro.
„Hoćeš li mi konačno odgovoriti na ono pitanje?“, izustila sam iznenada.
„Koje pitanje?“, pravio se on lud.
„Znaš koje pitanje i nemoj me zezati.“
Primjetila sam da mi se polako približava, pa sam i ja nastavila jednako.
„Ne znam. Moram još razmisliti.“, bio je uporan, ali je ipak napravio još jedan korak do mene.
Nasmješila sam se i približila mu se. Vani je bilo hladno i osjetila sam njegov dah na svom obrazu. Zagrlio me, a ja sam naslonila glavu na njegovo rame i obgrlila ga oko vrata. Podigla sam glavu i pogledala ga u one njegove duboke plavo-zelene oči te osjetila njegove usne na svojima. Ne mogu opisati osjećaj koji me prolazio dok su nam se usne dodirivale i jezici ispreplitali.
Nakon što su nam se usne razdvojile izustio je: „Jel' ovo dovoljno dobar odgovor?“. Samo sam ga pogledala i privukla njegove usne svojima. U tom, trenutku dok smo stajali tako zagrljeni, ljubeći se, osjećala sam se najsigurnije na svijetu. Osjećala sam se savršeno potpuno, kao da sam našla svoju drugu polovicu.
Osjetila sam lagani ugriz na donjoj usni i čula riječi: „Joj, preslatka si mi. Pojest' ću te!“
„Jel' mi to nisi mogao prije reći?“
„Nisam. Ne znam. Blokada.“
Bilo je već 3 sata (AM, naravno).
„Idemo sad. Moram kući.“, rekla sam.
Ušli smo u auto i dovezao me do kuće. Poljubili smo se na rastanku i otišli svatko svojim putem.
Već sam bila lagano zaspala kada mi je stigla poruka od Daniela, naravno, glasila je: „Hvala za predivno provedenu vecer. Laku noc i lijepo spavaj. Pusa“. Bila sam u oblacima.